NEzaštićena kulturna dobra

Autori: Enia Radanović Iris Osmančević Roberta Tomičić Mihaela Perić Tea Matošović Marta Tunuković Alena Šćuka

Kulturno-povijesna cjelina grada Zadra datira od 8. stoljeća prije nove ere do 20. stoljeća. Unutar te urbane cjeline pod pravnom zaštitom je 28 nepokretnih pojedinačnih kulturnih dobara koji datiraju od 5. do 19. stoljeća. Taj se broj može činiti velik sve dok ga se ne usporedi sa 132 zaštićena nepokretna dobra u Splitu i čak 580 u Zagrebu. Istraživanjem Registra kulturnih dobara RH uočeno je da je arhitektonska baština zaštićena prvenstveno po kriteriju starosti, što otvara važno pitanje. Trebaju li važna arhitektonska ostvarenja od 20. stoljeća do danas biti pravno zaštićena i sačuvana za buduće naraštaje? Arhitektura je jedan od inicijatora, nosilac i oblikovatelj misli svog vremena i kao takva, moderna arhitektura valorizirana je mnogim znanstvenoistraživačkim radovima. Ono što joj nedostaje upravo je pravna zaštita koja je osnovni preduvjet za očuvanje. S prolaskom vremena i ta je baština podložna propadanju ili intervencijama koje mogu narušiti njihove izvorne autorske koncepte i tako izbrisati dio njihovog identiteta, neodvojivog od bogate povijesti prostora i vremena u kojem su nastali. Ovaj projekt ukazuje na nekoliko primjera arhitektonske baštine od velikog kulturnog i povijesnog značaja koja su ostala nezaštićena i prepuštena su na milost i nemilost vremena i ljudskih intervencija. Mislite li da je i taj dio povijesti važno sačuvati za buduće generacije? 

MUZEJ ANTIČKOG STAKLA

Muzej antičkog stakla (k.č. br. 10423/2) se smjestio u Palači Cosmacendi na bastionu sv. Marcele a naziva ga se i bastion Moro, u sklopu bedema poluotoka tj. grada Zadra. Antonio Cosmacendi, vlasnik tada popularne gradske kavane je naručio izgradnju palače 1877. godine. Palača je pročeljem bila okrenuta prema gradu što znači kako se dijelovi grada izvan poluotoka do tada nisu razvili. Udovica Cosmacendi je 1898. godine iznajmila jedan kat palače Zemaljskom Odboru (Dalmatinskom) te su taj prostor koristili u svrhu zasjedanja, do 1908. godine. Upravo je to razlog današnjeg naziva adrese ove zgrade; Poljana Zemaljskog Odbora. Palača je oblikovana po urbanističkim idealima 19. stoljeća; jedna je od primjera stilski ujednačene neoklasicističke arhitekture na kojoj su vidljivi elementi klasične grčke umjetnosti uz manje dekorativne elemente. Najistaknutiji dio palače je središnji istaknuti dio u čijem se gornjem djelu na razini prvog kata, otvara loggia. Zgrada je do današnjih dana imala nekoliko pregradnji. U palači danas djeluje Muzej antičkog stakla a njezin je interijer potpuno izmijenjen; prostorije i zidovi. Predlaže se parcijalna zaštita uz nadzore konzervatorskog odjela sa ciljem očuvanja izgleda zgrade tj. pročelja kao vrijednog primjera palače iz 19. stoljeća za mogućnost divljenja budućih generacija.

ZGRADA ZADARSKE TISKARE

Zgrada zadarske tiskare (kč. 10426) koja je još donedavno bila u funkciji, dobila je spomenutu namjenu nakon Drugog svjetskog rata. Originalna građevina tlocrta nepravilnog trapeza je na južnom krilu tada dobila kat, dok je južni dio ostao nepromijenjen. Nepravilni tlocrtni oblik uvjetovan je terenom na kojem se zdanje gradilo, a to je renesansni bastion Moro s kojim je zgrada organski povezana s južne strane. Pročelje građevine oblikovano je u klasicističkom ukusu tipičnim za gradnje s kraja 19. stoljeća u Zadru. Zgradu je dao podići Simeone Salghetti-Drioli 1891. godine po čijem je prezimenu ostala poznata u stručnoj literaturi. Simeone Salghetti-Drioli naslijedio je tvornicu likera od strica Francesca Driolija koji je usavršio recept za maraschino i dao proizvodnji industrijski karakter. Pošto nije imao muških nasljednika oporučno je prepustio proizvodnju nećaku. Kuća Salghetti-Drioli je uz stambenu imala i gospodarsku namjenu - novi prostori destilerije i veća skladišta omogućavali su unaprjeđenje proizvodnje maraschina. Tokom 18. i 19. stoljeća u Zadru se dogodio procvat u proizvodnji likera koji su se izvozili na dvorove diljem Europe pa čak i u netom osnovane SAD. Kuća Salghetti-Drioli bila je jedna od brojnih tvornica likera koje su bile važan segment gospodarskog razvoja Zadra. To potvrđuje i odgovor doc. dr. sc. Sofije Sorić na pitanje treba li spomenutu građevinu zaštititi kao pojedinačno kulturno dobro: "Stanje u kakvom je kuća Salghetti-Drioli danas je razočaravajuće, žbuka otpada sa zidova zgrade koja je spomenik vremena kada je Zadar bio poznat po izvozu i proizvodnji likera."

VILLA ATTILIA

Villa Attilia (k.č.br. 2029/5) podignuta je 1901. godine kao prva građevina na prostoru uvale Maestral (Dražanica Vela). Ladanjska vila neodvojiva je od perivoja (k.č.br. 2029/1) s kojim čini jedinstvenu cjelinu u kojoj se skladna klasicistička katnica susreće s perivojem romantičarskog duha u stilu engleskog vrta ispunjenog historicističkim elementima. Takav estestki dualizam specifičan je za Giovannija Smiricha, značajnog zadarskog muzealca, konzervatora i slikara, koji je dao podići vilu kao ljetnikovac za svoju obitelj. Vila je danas u vlasništvu Republike Hrvatske, u funkciji javne ustanove Dom zdravlja. Na čitavoj fasadi su tijekom 2023. zapažena oštećenja, posebice na trijemu. Historicistički elementi perivoja restauriraju se u sklopu Projekta RECOLOR. Profesorica dr. sc. Antonija Mlikota istaknula je: „Mi kao zajednica bi trebali prepoznati važnost Smirićeve ostavštine i zaustaviti propadanje i devastaciju sfinge i parka, a ironija leži u činjenici da je umjetnik koji ju je izgradio bio osoba koja se cijelog života borila za očuvanje zadarske spomeničke baštine“. Predlaže se parcijalna zaštita predloženog nepokrenog dobra uz nadzore konzervatorskih odjela. Prvenstveno restauracija fasade i trijema vile, te daljnja briga za očuvanje ove, još uvijek službeno ne prepoznate, baštine.

HOTEL ZAGREB

Zgrada danas poznata kao Hotel Zagreb (k.č.br. 10156) podignuta je 1901. godine, a svečano otvorena tek 22. ožujka 1902. kao „Hotel Bristol“ Ugarsko-hrvatskog parobrodarskog društva. Objekt na tada Novoj obali, u vlasništvu grofa Alfonsa Borellija, uređen je prema standardima modernih europskih hotela. Za vrijeme talijanske vlasti u Zadru, između dva svjetska rata, hotelu je promijenjeno ime u „Excelsior“, a zgrada je srećom preživjela ratna razaranja koja su uslijedila, kao jedna od svega tri preostale gradskoj na rivi. Nakon rata hotel je dobio ime ‘’Zagreb’’. Građevina je sa vanjske strane gotovo u potpunosti očuvana. Držeći na umu da cjelokupna zgrada služi pola kao stambeni objekt, te drugim dijelom (hotelskim) trenutno je tek u prizemlju ugostiteljski objekt, predlaže se parcijalna zaštita kako bi se ostavilo mjesta za moguću revitalizaciju građevine. Naglasak se prvenstveno treba staviti na restauraciju arhitektonskih elemenata poput balkonskih potpornika iz statičkih, ujedno i sigurnosnih razloga. U razgovoru sa doc. dr. sc. Sofija Sorić, koja je znanstveno aktivno usmjerena na istraživanje profane arhitekture srednjeg i novog vijeka, na upit zašto je važno očuvati zgradu poput Hotela Zagreb odgovorila je: ,, Jedna je od rijetkih iz tog vremena na rivi koje i danas stoje, njezina važnost za građanski Zadar 19. stoljeća neizmjerna je, baš kao i značaj same obitelji Borelli.''

TVORNICA MARASKE

Zgrada stare tvornice Maraske (kč. 3509/4) smještena je unutar zaštićene Kulturno povijesne cjeline grada Zadra, no ona nije zasebno zaštićeno kulturno dobro. Današnji značaj ovog lokaliteta uvjetovali su povijesni događaji, prvenstveno pronalazak stabla maraske u 14. stoljeću koji je oblikovao je bogatu tradiciju a samim time i stvorilo potrebu za prikladnim prostorom. Građevina kakvu danas poznajemo podignuta je 1911. godine, a imala je gospodarsku i stambenu namjenu. Čitava građevina odiše manirom klasicizma te danas oblikuje prepoznatljiv kulturni krajolik zadarske obale i kao takav su njezin identitet. Ispred pročelja, ujedno i najvažnijeg elementa kulturnog krajolika koji obilježava ovaj lokalitet, prirodna je buffer zona, odnosno more. Samim time, izgled pročelja ne može izravno biti narušen ili skriven drastičnom promjenom. Ulagači iz Dogus grupe 2016. godine predstavili su izgled budućeg turističkog kompleksa koji se bitno razlikovao od današnjeg prepoznatljivog identiteta građevine. Hyatt lanac hotela, kojem je trebala pripasti stara tvornica Maraske, rasprodan je tijekom prodaje imovine od strane Dogus grupe. Neizvjesnost pri pokretanju novih projekata obnove zgrade Maraske nudi pitanje o samom upisu u popis materijalne nepokretne kulturne baštine u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Tim bi se postupkom osigurala pravovremena zaštita spomenika te onemogućila devastacija istog, a pritom bi se omogućila revalorizacija objekta. Predlaže se parcijalna zaštita koja bi se odnosila na očuvanje izgleda fasade građevine uz nadzore konzervatorskog odjela.

ZGRADA ARHEOLOŠKOG MUZEJA

Arheološki muzej (kč. 10001, kč. 10021)  smješten je na uglu antičkog foruma i glavne gradske ulice, u  srcu povijesne jezgre Zadra između vrijednih spomenika episkopalnog kompleksa i samostana svete Marije. Dvokatnu zgradu dovršenu 1972. godine projektirao je arhitekt Mladen Kauzlarić te je ona zamišljena kao potpuno suvremena arhitektura koja bi se volumenom podredila okolnom ambijentu i spomenicima, a kvalitetom i oblikovanjem kamene fasade približila istim. Važnost Arheološkog muzeja za zajednicu leži u tome što čuva vrijedne artefakte povijesti gotovo in situ, a transparentno prizemlje i pravokutni otvori prvog kata trebali su ih povezivati s antičkim i srednjovjekovnim spomenicima u neposrednoj okolini. Osim arhitektonske vrijednosti zgrade važan je i njen urbanistički doprinos u rješavanju pitanja obnove najuže povijesne cjeline Zadra nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Arhitekt zaslužan u poslijeratnoj obnovi Zadra, Bruno Milić, za zgradu Arheološkog muzeja tvrdi kako je „…uspjeli pokušaj nenametljive dogradnje i suvremene interpolacije u najužoj povijesnoj jezgri Zadra.“ (Čovjek i prostor, 1972. ). U zgradi i danas djeluje Arheološki muzej te je njen interijer samim time očuvan, no na kamenoj fasadi uočavaju se elementi oštećenja i dotrajalosti. Predlaže se parcijalna zaštita uz nadzore konzervatorskog odjela koja bi se primarno odnosila na očuvanje  volumena zgrade i izgleda njene fasade, elemenata koji su prepoznati kao vrijedni za cjelokupni ambijent povijesne cjeline.

MORSKE ORGULJE I POZDRAV SUNCU

Morske orgulje i Pozdrav Suncu (k. č. br. 11009) djela su hrvatskog arhitekta i kamenoklesara Nikole Bašića. Morske orgulje nastale su 2005., a Pozdrav Suncu 2008. godine. Nikola Bašić na primjeru Pozdrava Suncu i zadarskih Morskih orgulja želi prikazati čovjekov povratak prirodi , upravo preko razmjene energije između čovjeka i prirode, a čiji je konačni proizvod dobivanje zvuka i slike. Naglašava da je čitava čovjekova civilizacija zasnovana na igri te da je igra temelj svake svjetske kulture. U svojoj zadarskoj instalaciji želio je afirmirati igru za koji naglašava da je ona poticaj  društvene komunikacije, urbanog hedonizma i kulture. Tijekom gradnje Morskih orgulja, istaknuo je važnost zvuka koji obalnom prostoru daje neku novu, potpuno drugačiju dimenziju te je svoju zamisao ostvario uz podršku orguljara, akustičara i hidrauličara dok je za Pozdrav Suncu rekao da nas s tom instalacijom uvodi u nematerijalni svijet te kada priđemo svjetlucavom krugu osjećamo kao da plivamo ili nam se tlo miče pod nogama. Danas se Morske orgulje nalaze u teškom i derutnom stanju zbog valovima uništenih kamenih ploča koje prekriva morska trava. Njihova rekonstrukcija trebala je biti obavljena 2017. godine, međutim zbog problema s korona virusom i nedostatkom financija do nje još uvijek nije došlo. S druge strane, rekonstrukcija instalacije Pozdrav Suncu obavljena je tijekom 2018. i 2019. godine kada je u potpunosti zamijenjen fotonaponski sustav, moderniziran i digitaliziran u skladu s najnovijim tehnologijama.